Hermann Emil Fischer

By   /  11. March 2018.  /  Comments Off on Hermann Emil Fischer

Autor: Vuk Filipović

Big ImageHermann Emil Fischer rođen je 1852. godine u Ejskirhenu u oblasti Keln kao sin uspešnog biznismena. Posle 3 godine privatnog školovanja uz privatnog tutora, proveo je 2 godine u školi u Veclaru, i dve godine u Bonu gde je i maturirao 1869. godine sa izuzetnim uspehom. Dve godine kasnije upisao je studije hemije na univerzitetu u Bonu, gde su mu. između ostalih, predavali i profesori Kekule (Kekulé), Engelbah (Engelbach) i Cinke (Zincke). Kasnije, 1872. godine prebacio se na novooformljeni univerzitet u Strazburu1 , gde mu je mentor bio profesor Adolf von Baeyer (fon Bajer). U okviru doktorske disertacije, koju je odbranio 1874. godine bavio se istraživanjem ftaleinskih boja, fluorescina i orcin-ftaleina. Iste godine imenovan je za asistenta i otkrio je prvu hidrazinsku bazu, fenilhidrazin. Svoje iskustvo u radu na fenilhidrazinu, Emil Fisher je u velikoj meri iskoristio tokom izučavanja šećera. Godine 1875. Emil Fischer prelazi na univerzitet u Minhenu na mesto asistenta za organsku hemiju. Već 1878. godine postaje docent a sledeće godine profesor analitičke hemije. Imenovan je za profesora hemije na univerzitetu u Erlangenu 1881. godine, a od 1883. godine vodi istraživačku laboratoriju za fabriku Badische Anilin- und Soda. Emil Fischer se ipak opredeljuje za akademski rad i prihvata mesto profesora hemije na univerzitetu u Würzburg-u, gde ostaje do 1892. godine, kada je pozvan da nasledi profesora A. W. Hofmann-a kao šef katedre za hemiju univerziteta u Berlinu, gde je ostao do smrti 1919. godine. 
Na osnovu otkrića derivata hidrazina, ozazona i fenilhidrazona, profesor Emil Fischer uspeo je da sintetiše prirodne šećere iz grožđa i voća, trideset drugih šećera kao i niz srodnih jedinjenja. Do tada su od prirodnih šećera bili otkriveni samo oni sa 5-6 atoma ugljenika, dok je Fischer sintetizovao kontinualni niz koji je sadržao od 2 do 9 atoma ugljenika. 
Uspostavljajući strukturnu vezu između glukoze, fruktoze i manoze, Fischer je utvrdio stereohemiju i izomeriju šećera. Uspešno je predvideo moguće izomere i primenjujući teoriju asimetričnog atoma ugljenika na jedinstven i genijalan način. Emil Fischer je za ovu grupu jedinjenja uspeo da odredi ne samo način na koji su atomi vezani u molekulima, već i njhovu stereohemiju i apsolutnu konfiguraciju asimetričnih ugljenika u molekulima. Ova proučavanja su bila vrlo značajna i za fiziologiju. 

Jedan od najsavršenijih procesa u prirodi svakako je nastajanje ugljenih hidrata u lišću biljaka. Ovaj proces praktično je primarni izvor svih organskih supstanci. Iz tog razloga je njegovo tumačenje bio jedan od najvažnijih zadataka u nauci. Još 1870. godine je A.von Baeyer postavio hipotezu da se u biljnim ćelijama koje sadrže hlorofil ugljendioksid i voda redukuju u formaldehid. Emil Fischer je uspeo da izvrši sintetizu iz formaldehida šećera grožđa i voća koji se javljaju u biljkama i na taj način eksperimentalno dokazao von Baeyerovu hipotezu. 
Uloga enzima, koji imaju veliki uticaj na vitalne procese, razjašnjena je Fischer-ovim proučavanjima. On je utvrdio je da se sintetski šećeri sa 3 i 9 atoma ugljenika prevode u alkohol i CO2 pod dejstvom kvasaca kao i grožđani šećer koji ima 6 atoma ugljenika, ali da posle malih stereohemijskih modifikacija u konfiguraciji molekula, isti enzim nema uticaja. 
Tako je nastalo važno otkriće da vitalne funkcije zavise više od stereohemije i konfiguracije molekula supstanci, nego od sastava. Fischer je odredio sličan uticaj asimetrične strukture supstrata i na druge enzime, pa je kroz ova zapažanja, asimetrija molekula dobila veliki značaj. Utvrdio je da su enzimi, kao i drugi važni proizvodi biljaka, ugljeni hidrati, proteini, hlorofil i sama protoplazma, optički aktivne supstance i da usled toga sve najvažnije transformacije u organizmu zavise od asimetrije molekula. Sinteze šećera su prvi procesi na kojima je bilo moguće proveriti dejstvo enzima. Ove studije otvorile su novo polje proučavanja u fiziologiji.
Uporedo sa istraživanjem šećera, od 1899. dо 1908. godine, Emil Fischer je proučavao i proteine, i za ta istraživanja se smatra da su jedno od najznačajnijih i najplodnijih otkrića u organskoj hemiji. Otkrio je nove aminokiseline prolin i oksiprolin, i uspeo je da izvrši sintetizu dipeptida, tripeptida i polipeptida.

Scheele je otkrio još 1776. godine mokraćnu kiselinu, a kasnije su pronađene i slične supstance kao što su ksantin, adenin i guanin. U istu grupu spadaju teobromin, teofilin i kofein koji se javljaju u biljkama kafi i čaju a pretstavljaju stimulanse. Izuzetnim zapažanjem Fischer je uveo red u ovu grupu jedinjenja i objasnio da su ona derivati purina, koji je on otkrio 1888. godine i uspeo da sintetiše 1898. godine. On je uspeo da ih sintetiše jedne iz drugih, kao iz jednostavnijih prekursora. Takođe izvršio je sintezu niz novih srodnih jedinjenja, tako da je Fischer proučavao oko 150 derivata purina i potpuno odredio sastav svakog od njih.

Godine 1902. postao je dobitnik druge Nobelove nagrade za hemiju za rad na sintezama šećera i purina.

1 Teoriju o asimetričnom ugljeniku, koji ima tetraedarsku geometriju razvili su Van t Hoff i Le Bell, koja je objavljena 1874 g.

 

Reference:

.   http://en.wikipedia.org/wiki/Hermann_Emil_Fischer

.   http://nobelprize.org/nobel_prizes/chemistry/laureates/1902/fischer-bio.html

  


RSS
%d bloggers like this: