Otto Wallach

By   /  12. March 2018.  /  Comments Off on Otto Wallach

Autor: Tamara Ristanović

Big Image

Oto Valah (nem. Otto Wallach) dobitnik je Nobelove nagrade za hemiju 1910. godine. Rođen je 27. 03. 1847. godine u Kunigsbergu, Pruska (sada Kaliningrad, Rusija), kao sin Gerharda Valaha i Otilije Valah, devojačko Toma. Njegov otac bio je visoki državni službenik, koji je kasnije postao generalni revizor u Potsdamu. Oto Valah je pohađao gimnaziju u Potsdamu, gde je bio član kluba ljubitelja književnosti i istorije umetnosti. Prva dublja saznanja o hemiji dobio je iz Stekhartove (Stoeckhardt) knjige “Škola hemije” ( “Schule der Chemie”) koja je kod njega probudila želju da neke eksperimente izvodi sam. Odlučio je da započne studije hemije 1867. godine na Univerzitetu u Getingenu, ali ubrzo prelazi u Berlin gde su mu mentori bili August Vilhelm von Hofman i Hajnrih Gustav Magnus. Posle provedenog jednog semestra u Berlinu, Valah se vraća u Getingen. Nakon samo pet semestara studija uz veliki trud stiče doktorsku diplomu 1869. godine, sa doktorskom disertacijom na temu izomera toluena. Tokom 1869. i 1870. godine bio je asistent na Univerzitetu u Berlinu, gde je radio izučavao reakcije nitrovanja β-naftola. Oto Valah je 1870. godine morao da napusti studije da bi kao vojnik učestvovao u Francusko-Pruskom ratu. Nakon rata, vratio se u Berlin, gde je kratko bio zaposlen u “Akcionarskom društvu za proizvodnju anilina” ( Aktien-Gesellschaft für Anilin-Fabrikation ). Njegovo slabo zdravlje sprečilo ga je da na tom poslu ostane dugo. Teško je podnosio otrovna isparenja u fabrici, i iz tog razloga, 1872. godine napušta Berlin, i seli se u Bon, kako bi postao asistent na katedri za organsku hemiju. U Bonu 1876. godine izabran je za profesora, a nakon toga, 1879. godine, postaje šef katedre na farmakologiji. Valah je bio blizak saradnik sa Kekuleom na Univerzitetu u Bonu. Kekule mu je skrenuo pažnju da na fakultetu postoji orman pun boca etarskih ulja, iz kojih pre toga niko nije uspešno izolovao čiste komponente. Zainteresovan, Valah je počeo da ih analizira, destilovao ih je nekoliko puta, dok nije uspeo u izolovanju mirisnh materija koju je nazvao terpeni. U to vreme, informacije o strukturi terpena su bile oskudne, pa je on nastavio istraživnja u tom pravcu. Merenjem i poređenjem tačke topljenja smesa razvio je metodu kojom je mogao da utvrdi strukturu. Prema ovoj metodi terpeni, koji su inače u tečnom stanju, morali su biti prevedeni u kristalna jedinjenja. Uz postepenu derivatizaciju, posebno reakcijama adicije na dvostruke veze u pojedinim terpenima, postigao je dobijanje kristalnih jedinjenja. Prateći promenu strukture poznatog teprena i istražujući preuređivanje cikličnih nezasićenih terpena dobio je strukture nepoznatih. Do 1887. godine, našao je da su svi terpeni sastavljeni od fragmenata koji su nazvani izoprenske jedinice, nakon čega je formulisano izoprensko pravilo. Izopren ima molekulsku formulu C5H8, dok je molekulska formula terpena (C5H8)n, gde je n broj ponavljajućih izoprenskih jedinica. Kroz pažljivo osmišljene serije reakcija uz optrebu uobičajnih laboratorijskih reagenasa (kao sto su hlorovodonična i bromovodonična kiselina), Valah je uspešno okarakterisao ključne komponente širokog opsega esencijalnih ulja i izveo njihove strukture. Suprotno mišljenju da aktivne komponente esencijalnih ulja različitih biljaka moraju biti hemijski različite, Valah je utvrdio da su mnoge od ovih supstanci međusobno slične, i da pripadaju terpenima. Jednostavnost kojom različiti terpeni mogu da se transformišu jedni u druge čini ih vrlo osetljivim za proučavanje. Metode izolovanja i prečišćavanja eteričnih ulja iz prirodnih biljnih mešavina koje je razvio Oto Valah omogućile su razvoj novih polja istraživanja u organskoj hemiji. Valah je pokazao da u mnogo primera jedan terpen može biti konvertovan u drugi, delovanjem jakih baza ili pod uticajem visoke temperature. On je 1889. godine postao direktor Hemijskog instituta u Getingenu gde mnogo godina proučava strukturu i karakteristike aliciklicnih jedinjena. Svoje rezultate i zaključke objavio je u knjizi “Terpeni i kamfor” (Terpene und Campher) 1909. godine, koju je posvetio svojim učenicima. Valahova otkrića iskorišćena su u proizvodnji parfema, aroma, i u nekim segmentima farmakološke industrije. Do 1900. godine, hemija terpena postala je važna grana organske hemije, koja je kasnije proširena i omogućila razvijanje izučavanja karotenoida i steroida. Trebalo bi pomenuti i njegova mnoga druga istraživanja, od kojih treba istaći: pretvaranje hloral hidrata u dihlorsirćetnu kiselinu, seriju istraživanja amidnih i imidnih hlorida, istraživanje imidazola, diazena i diazo jedinjenja. Jedan od rezultata tih istraživanja je i Valahova reakcija prevođenja aromatičnih azoksi jedinjenja u azo jedinjenja pomoću sumporne kiseline.

Takođe, poznata je i Lokart-Valahova reakcija reduktivnog aminovanja ketona pomoću amonijum-formijata:

Oto Valah je 1889. godine postao direktor Hemijskog instituta u Getingenu. Povukao se 1915. godine sa svojih funkcija, nakon što je šest njegovih asistenata poginulo u borbi tokom Prvog Svetskog rata.
Umro je 26. februara 1931. godine u Getingenu.

Reference:

.   http://nobelprize.org/nobel_prizes/chemistry/laureates/1910/wallach-bio.html

.   http://en.wikipedia.org/wiki/Otto_Wallach

.   http://nobelprize.org/nobel_prizes/chemistry/laureates/1910/wallach-lecture.html

.   http://en.wikipedia.org/wiki/Wallach_rearrangement

.   http://en.wikipedia.org/wiki/Leuckart-Wallach_reaction

.   William S. Partridge, Ernest R. Schierz, “Otto Wallach: The first organizer of the terpenes”, J. Chem. Educ. , 1947volum. 106


RSS
%d bloggers like this: