Industrija Srbije

By   /  29. January 2012.  /  Comments Off on Industrija Srbije

Ovo je priča koju već duže vreme želim napisati, čak sam je i u nekoliko navrata počinjao kucati, ali sam odustajao, jer mi je zvučala pomalo politički obojena, a tome ne sme i NEĆE biti mesta u Klubu. Stoga ću se sada strikno držati zamišljenog koncepta.

Ko iole putuje po Sbiji, zasigurno je primetio napuštene fabričke hale na ulazima u gradove, neretko zarasle u korov, išaranih zidova, polupanih prozora i razvaljenih ograda. Često su to fabrike koje su, kao što bi novinari rekli: bili giganti nekadašnje velike države, ali nakon sankcija i višegodišnje krize su u potpunosti propali i nestali sa industrijske mape ove sada zaista male države. Ali da li su samo sankcije bile uzročnik svemu tome, trebali smo nakon ukidanja sankcija da dobijemo nove fabrike, ili bar po neku novu fabriku koja bi snagom mogla stati uz rame industrijama poput: Azotare u Pančevu, Šećerane u Zrenjaninu, Borskog kompleksa, Prve Iskre Barič i mnogim drugima… Nažalost takvih nema.

Ali hajde prvo da se vratim korak nazad. Još je Platon u „Državi“ izneo ideju o organizaciji rada, najmudriji vladaju – najjači čuvaju mir. Ta priča zaista dobro funkcioniše, jer da bi zajednica mogla ostvariti napredak, mora imati jednog ili više ljudi koji imaju viziju kako dalje i šta dalje, ti ljudi se postavljaju na upravljačke pozicije i moraju posedovati znanje. Ovde ne govorim o znanju stečenom diplomom nego o realnom i raspoloživom znanju i informacijama. Kao primer mogžemo uzeti Stiva Džobsa (Steven Paul Jobs), čovek nije posedovao fakultetsku diplomu, ali jeste ogromno znanje u radu sa računarima i imao je ispravnu viziju. Nasuprot svemu tome, mi smo imali pravu „frankenštajnsku“ tvorevinu nazvanu: samoupravljanje. Skup neukih i polupismenih fizičkih radnika je mogao imati jednako pravo glasa kao i obrazovani i ljudi sa idejama i informacijama. Stoga su na radničkim savetima ondašnje države neretko donošene odluke da je razvoj preduzeća isto što i gradnja odmarališta na Crnogorskom ili Hrvatskom primorju. Te smo imali NIS koja umesto da ulaže u proširenje kapaciteta ili nove tehnologije zida hotele i poslovne prostore. A da stvar bude još gora, uspeli smo razviti još jednu autohtonu vrstu, zaposlenog neradnika: „Ne možeš ti mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi“.

Dolaze sankcije, tržište nam se drastično smanjuje, pa gubimo i preduzeća koja su do tada zaista dobro i mudro poslovala, ali su bila okrenuta isključivo izvozu i nisu mogla bez većeg otpuštanja radnika da prežive novonastali period, a naravno država zarad „Socijalnog blagostanja“ ne dozvoljava veće otpuštanja. Tada gubimo preduzeća kao što su: EI Niš, Industrija mesa BEK, tekstilnu industriju u celoj Srbiji.

Nakon sankcija, naša privreda naučena na „ispravnu“ politiku razvoja i sa „savremenim“ tehnologijama iz sedamdesetih nije mogla da izdrži borbu sa konkurencijom, pa nestaje i ono malo preduzeća koja su značila nešto ovoj državi. Ostatak prodajemo bez neke velike strategije, pa kupci ili dolaze i nastavljaju sa radom zbog jeftine radne stange i jeftine energije: Tigar, cemenare Popovac i Beočin ili dolaze da zatvore fabrike da bi jednostavno preuzeli tržište: Efes kupuje Zaječarsku i Pančevačku pivaru da bi ovu drugu vrlo brzo zatvorio.

A sada zašto nema novih velikoh preduzeća? Dolaze investitori, grade se fabike, ali jako mali broj njih zapošljava više od pet stotina radnika. Povoljna lokacija za investiciju je mesto gde imate dobru infrastrukturu, dostupnost resursa i dobru radnu snagu. A naša infrastrukura je žalosna, svako ko je putovao malo po Evropi i svetu će biti saglasan sa ovom tvrdnjom. Resursi, hmmmmm, „U neku ruku da u neku ruku ne“ kao što se kaže u narodnoj umotvorini. A ljudski resursi, mi smo jeftina radna snaga, ali su nam obrazovani pobegli glavom bez obzira i sumnja se da se neće vraćati. Pored toga imamo i nedovoljno razvijeno tržište, hteli mi da priznamo ili ne, mi baš i nismo potrošačko društvo, da li i dalje čuvate svoju prvu patent olovku, za ne daj Bože ako se ova kojom pišete pokvari? Tako da ćemo mi čekati još lep niz godna dok neka industija visoke tehnologije dodje kod nas.

Kako sve ovo da rešimo? Naravno da postoji rešenje, samo je stvar želje, inicijative i ljudi. Znanje definitivno znamo da stvorimo, ali ga moramo i izrangirati, žao mi je ako ću nekoga uvrediti ali nije isto završiti fakultet na Univerzitetu u Beograd i Novom Pazaru. Svuda u svetu postoji rang lista Univerziteta, kod nas ne, naravno zbog „Socijalnog mira“, opet politika i opet znate i sami. Poštovati znanje, nije dovoljno deklarativno reći: „Mladi treba da ostanu“ potrebne su i konkretne mere. Omogućiti onima koji žele da ulože novac lakši put da to ostvare i naravno bar malčicke poraditi na korupciji. Ali, po meni ključno, obrazovati srednje obrazovane  i neobrazovane radnike. Pod obrazovanjem mislim, ukazati na nove tehnologije, savremene principe rada, trendove. Znači osavremeniti srednje škole! Ali sve ovo je uzalud ako nam u galavama ostane: „Ne možeš ti mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi“.

Naravno, naglašavam, ovo je moj lični stav, nisam ekonomsita, nisam sociolog, analitičar, političar, član radničkog saveta ili bilo šta slično. Na celu ovu priču gledam očima diplomiranog inženjera tehnologije i verovatno u njoj ima dosta falinki i mana, ali činjenice su tu, a svako ih može tumačiti na svoj način. Koji je vaš način sagledavanja stvari?

 


RSS
%d bloggers like this: